Osvrti: Sjećanja budućnosti, premijera 25. ožujka 2025.
23.4.2025.
“KRETANJE U DUGOJ EKSPOZICIJI”
Maja Đurinović, 16. travnja 2025., Plesna Scena
U riječkom Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku 25. ožujka premijerno je predstavljen autorski projekt Ivane Peranić Sjećanja budućnosti. Ta poetična, meditativna, profinjeno zasanjana, tjelesna i u prvom redu vizualna predstava, rezultat je dvogodišnjeg istraživanja, odnosno umjetničkih susreta koji su se odvijali i razvijali u tri faze. Početkom 2023. Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA pozvao je zainteresirane izvođače na audiciju za umjetničko istraživanje pod vodstvom Ivane Peranić i Miloša Tomića (filmskog umjetnika iz Beograda) i pod naslovom Magično kazalište – zrcaLJenja. Poziv je najavio istraživanje odnosa „tijela kao metafore i dubokih psiholoških procesa čovjeka, koristeći koreografsku metodologiju „zrcaljenja”, autentični pokret kao osnovni polazišni stvaralački element te stop trik animaciju, a cilj mu je ekstrahirati koreografski i vizualni materijal koji se bavi temom složenosti i dualnosti ljudske prirode“. U projekt su ušli Martina Hrlić-Rogić, Noah Miculinić, Tena Palijan, Jura Ruža i Martina Terzić. Kako nisam vidjela prezentacije prve dvije faze, a zanimali su me njihovi fokusi i dosezi, tu mi je iz insajderske pozicije uskočila izvođačica i su-stvarateljica predstave Martina Terzić: „Tijekom tri radna bloka, po tri dana, vozili smo paralelni slalom: metoda Zrcaljenja radom u parovima izmjenjivala se s radom Miloša Tomića na stop trik animaciji i stvaranju fotografija kretanjem u dugoj ekspoziciji. Metoda Zrcaljenja u primjeni Ivane Peranić temelji se na refleksivnom obliku komunikacije pokretom između dvije osobe. Dok jedna osoba izlaže svoju propoziciju, druga pažljivo opservira i reagira zrcaljenjem predloženog, jedno na drugo nadograđuje se kroz tri izmjene te druga osoba završava cjelinu.
Tijekom procesa pokazalo se da je stop trik animacija ostala autonomni medij, te je na javnoj prezentaciji prikazana kao uvodni kratki filmski uradak. No, zadatak kretanja za stvaranje fotografija u dugoj ekspoziciji našao je zajednički nazivnik s Ivaninom metodom zrcaljenja. Riječ je o usporenim hodovima koji se izvode u dvoje gdje jedna osoba kontinuirano korača dok druga na određenim punktovima izvodi ispade u bržem tempu u kinesferi svog para, stvarajući amorfnu izmaglicu na fotografiji. Osjetilnost koju smo upisali u tijelo tijekom kretanja u radu s Tomićem, Ivana je postavila kao duete u kombinaciji s radovima zrcaljenja. Proces je također uključivao improvizaciju i istraživanje scenskog potencijala mrežaste tkanine koja je u početku bila korištena kao scenografski element.“ U nastavku umjetničkog istraživanja sabranog scenskog materijala, pripremnoj fazi za konačnu predstavu, Jura Ruža i Martina Terzić su pod vodstvom Ivane Peranić tijekom deset dana kroz procese improvizacije i autorefleksije produbili započetu temu, a „kroz rad sa tkaninom i scenskim svjetlom nastavio se istraživati i razvijati vizualni potencijal predstave“. Treća i završna faza rezultirala je predstavom Sjećanja budućnosti u izvedbi Martine Terzić, Jure Ruže, Martine Hrlić-Rogić i Jorgea Correa Bethencourta.
Scena započinje nekom vrstom magične uvertire, u toploj tami oživljenoj svjetlosnom animacijom. Jedno meko, podatno tijelo (Martina Terzić) diše između dva simetrično postavljena slapa titrave, bojane bjeline; magično, tekuće, amorfno prožimanje boja, svjetla i pokreta i meditativne glazbe Envera Krivca, komprimira vrijeme/prostor u stanje onkraj konkretnog, realnog, uzročno posljedičnog iskustva opažanja.
Nakon te čarolije oblici poprimaju jasnije obrise. Dvije vertikale linije prozračne tkanine se pod svjetlom, projekcijom i animacijom modificiraju u više ili manje propusne pregrade, koje ipak čine ritam prostora dijeleći ga na segmente ispred i iza, kroz, između, pored… U nizu različitih izvedbenih ulazaka i uparivanja izvođača koji se pretapaju, mimoilaze i nalaze, dominira motiv profilnog koračanja u dvoje; pročišćeno i simbolično, fokusirano u laganom prodiranju i diskretno zaigrano u intervenciji onog koji slijedi, odnosno udvojenog onog koji hoda, kao neki ispad iznutra. Martina Terzić i Jura Ruža dosegnuli su tu posebno profinjeno, dojmljivo suglasje varijacija. Ulasci, odnosno pojavljivanja izvođača su razvedena u pomacima, paralelnim kretanjima i grupiranju koje proizvodi različite slike i asocijacije.
U tom kontekstu začudna je i izvrnuta scena boksa Jure Ruže, no jednako tajanstvena unutar teme zamagljenog zrcaljenja; u eksplozivnoj kvaliteti pokreta kao trzaja i udara, leđima naspram leđa partnera, tamnog, fatalnog, zakrabuljenog odraza (Jorge Correa Bethencourt). Također je vrlo zanimljiva scena paralelnih ženskih priča koje razvijaju Martina Hrlić-Rogić i Martina Terzić, svaka unutar svoje kuće, opne tkanine. Dok Martina Hrlić-Rogić svojom karakterističnom ekspresivnošću prelazi u narativno, i bijelu tkaninu prizemljuje u bol, Martina Terzić ostaje u apstraktnoj liniji igre u visokoj vertikali plesa na svili, meko i spretno se poigravajući sa silom težom.
Sjećanja budućnosti opravdala su inicijalni poziv ulaska u „magično kazalište“; nepretenciozna i prigušena u tjelesnoj refleksiji, poeziji osjetljivog, napetog tjelesnog bivanja, trajanja u pokretu i umnažanja u odrazima s individualnim otporima, nesumnjivo u sebi slute i daljnje potencijale razvoja.
Preuzeto s Plesna scena
“SJEĆANJA BUDUĆNOSTI” IVANE PERANIĆ: Fragmentirana iskustvena vježba ili deaktulizirana sadašnjost
Ervin Pavleković, 2. travnja 2025., Novi List
Ovu značenjski nabijenu predstavu transcendirajuće naravi možemo nazvati iskustvenom vježbom za svekoliku publiku
RIJEKA – Nevelika trajanja, no kontemplativne, meditativne naravi, na granici oniričkoga, s replikama (pod)/(ne)svjesnog bila je u HKD-u nedavno izvedena predstava fizičkog kazališta »Sjećanja budućnosti«, autorice Ivane Peranić u suradnji s drugim autorima, izvođačima i sustvaraocima, Jorgeom Correom Bethencourtom, Martinom Hrlić-Rogić, Jurom Ružom, Martinom Terzić, Enverom Krivcem, koji potpisuje glazbu i video, te Milošom Tomićem koji potpisuje animaciju.
Tijelo kao sredstvo
S obzirom na to da se radi o fizičkome kazalištu, koje podrazumijeva tijelo kao sredstvo ostvarivanja značenja, i u ovoj je predstavi tijelo alat kojim se upućuje na različite ideje, ponajviše emocije, no uz posve otvoreno značenje. Iako se nedvojbeno radi o slojevitoj predstavi, značenje nije unaprijed određeno, već je svaki od gledatelja može tumačiti iz svojega kuta gledanja, ovisno o svojemu (gledateljskom/životnom) iskustvu i(li) emocionalnom stanju.
O otvorenosti samoga značenja ponešto sugerira i naslovna sintagma »sjećanja budućnosti« koja u sebi nosi paradoks dviju krajnosti, sjećanja, što je oznaka prošloga, te budućnosti, kao i beskonačnih mogućnosti koje ona donosi. Naravno, i sama budućnost unekoliko je ili uvelike određena onime što je prethodilo, dakle našim iskustvima i ponašajnim obrascima, pa možemo ustvrditi da naziv predstave označava snagu sjećanja, prošloga, stoga i traumatskog, koji (je)su dio nesvjesnog, onog koje u jungovskim psihoanalitičkim terminima uvelike određuje i smjer budućega kretanja.
Fragmentarna struktura
Iako u nazivu predstave ne nalazimo oznaku prezenta, posve je jasno da između prošlosti i budućnosti jest sadašnjost, pa sve kategorije bivaju međusobno premrežene, i predstava nema linearnu strukturu, već je fragmentarna iskustvena vježba (za budućnost). S punim se pravom u kontekstu predstave i vremenskih oznaka stoga možemo pitati koja je uloga sadašnjosti, ili deleuzovski, može li sadašnjost vrijediti za cjelokupnost vremena?
Minimalistička scenografija uključuje svega dva projekcijska zastora, to jest plahte koje služe i kao dio scenografije, i kao dio projekcijskoga dopunjavanja značenja, kao i četvero izvođača i izvođačica (dvije ženske izvođačice i dva muška izvođača) koji manevriraju koreografski jednostavno. Četvero izvođača tako tvori niz susljednih prizora koji simbolikom pokreta konzerviraju onu osnovnu ideju predstave o iskustvenom potencijalu gledatelja.
Na pozornici tako tijekom predstave biva jedan izvođač, dva, tri i četiri, spajaju se, izmiču, izdvajaju, udaljavaju, ponekad i podržavaju jedan drugoga, uz otprilike u cjelini jednaku dinamiku, a sve to i ispred i iza zastora. Glede pokreta valja kazati kako je tijelo ovdje oruđe ekspresivnosti i simbolike, pa je pokret repetitivan, gdjekad hipnotički spor, trzav, prozračne fluidnosti, nepravilne putanje te intencionalno simboličke forme.
Vremensko prožimanje
Tako primjerice već samo jedna sekvenca u prvome dijelu predstave pokazuje značenjsku puninu i spomenuto vremensko prožimanje. U jednome se trenutku tako na pozornici nalaze svi izvođači, a izvode u partnerskim odnosima – dvoje između dvaju zastora, dvoje ispred jednoga od zastora – pa jedan izvođački par tjelesnim dodirivanjem (ruku, njihovim širenjem) ukazuje na neodvojivost prošlosti i budućnosti, budućnost posredovanu prošlošću ili budućnost koja je obgrlila ono iz prošlosti, dok drugi izvođački par odsustvom fizičkoga dodira, približavanjem i udaljavanjem (svatko u svome smjeru) pak signalizira na budućnost koja postaje teren neopterećenosti, teren mogućnosti i novih prilika, onaj na kojemu negativno prošlo ostaje ograđeno od nadolazećega, novog.
Također, nakon toga dijela izvođačica i izvođač koji se nalaze između dvaju zastora još jednom pokazuju kako se »dodiruju« dvije krajnosti; izvođačica je na leđima/ramenima izvođača koji intencionalno sporo korača, drugi se izvođač približava i udaljava. Takvi se suodnosi ponavljaju u različitim varijacijama do samoga kraja, a snagu sjećanja dodatno potpiruje i neodređeni apstraktni sadržaj videozapisa na projekcijskom platnu. Trenuci u kojima se ti videozapisi javljaju vizualno su upečatljivi, nadodaju značenju i u recipijenta opstoje kao svojevrsna transcendirajuća nota.
S obzirom na glazbenu podlogu u predstavi, dinamika se ponešto mijenja; spori tempo na početku diktira skladba »Voda«, potom trenuci tišine (omogućuju publici da »udiše« emocionalnu težinu) prelaze u elektroničku podlogu koja sugerira napetost, unutarnji nemir, neizvjesnost, trenuci tišine opet prelaze u rezak i oštar zvuk visoke frekvencije koja se postupno stišava, slijedi sugestivno mlako i snoliko ksilofonsko otkucavanje kao znak vremenske protočnosti, opet nastupa tišina, da bi slijed završio finalnim prebrojavanjem nisko-visokih tonova glazbala s tipkama. Sve korištene pjesme skladbe su Envera Krivca – »Voda«, »Hod prvi«, »Bokser u ratu«, »Hod drugi« i »Rubikonov Glis« (iz predstave Zvonimira Peranića »Sestre«).
Uz sam zvuk, dinamiku preslikavaju i pokreti, pa od onog početnog pokretno sporog promjenu u dinamici možda najbolje pokazuje dio s elektroničkom glazbom, u kojemu jedan leđima okrenuti izvođač pokretima ruku i skakutanjem sugerira boksački narativ jedne vremenske kategorije s onom drugom, koja pak simbolizirana pokretima drugog izvođača ukazuje na oprez, izmicanje, preskakivanje, jedan posvemašnji košmar svijesti koja pokušava opstruirati ono negativno koje pokazuje svoju snagu. Dio sa ksilofonskim zvukovljem ponovljeni je obrazac ranije oprimjerenog partnerskog odnosa – dolaženje i odlaženje, približavanje, težak korak jednoga od izvođača s izvođačicom na leđima – odnosno njegova varijacija. U kontekstu nesvjesnog, spomenuta su ponavljanja, to jest varijacije ranijeg izvedbenog obrasca, replicirani tjelesnoiskustveni trenuci (koje tijelo »pamti«), pa njihova kombinacija s promjenama dinamike i tempa (prijelazi svjesno – nesvjesno) tvori cjelinu koja varira imeđu iskustveno petrificiranog i onog potencijalno iskustveno »slobodnog«. Drugim riječima, promjena tempa vizualno i kinestetički dočarava fragmentiranost vremena i čiju mentalnu zapreminu.
Svjetlo i teret života
Transcendirajuće je naravi posebice posljednja trećina predstave u kojoj su uz vrlo slabo osvjetljenje u fokusu dvije performerice iza zastora; zastor kojim se izvođačice poigravaju ostaje jedini trak svjetlosti u tmini – svjetlost ih pokriva u mraku, vrte se oko nje, blago i brzo, tapkaju u mraku, traže svjetlo na kraju tunela, izgubljene su u trenutku – a sve to pojačava i zvuk teških tipki koji odjekuje tišinom, onaj melankoličan, prepun sjete, težine, tugaljiv, znakovit. A i tišina nastupa. Ah, taj teret života i naša prečesto sizifovska nastojanja…
Premrežavanjem različitih vremenskih slojeva, predstava »Sjećanja budućnosti« stvara slike (u deleuzovskim terminima vremenske kristale – »kristal otkriva ili čini vidljivim skriveni temelj vremena«) koje reflektiraju i prošlost i budućnost. Ovu značenjski nabijenu predstavu stoga možemo nazvati iskustvenom vježbom za svekoliku publiku, koja može i treba poći na putovanje vlastitim unutarnjim krajolicima. Minimalizam pokreta, vizualna apstrakcija te zvučna pojačala stvaraju svojevrstan senzorno-psihološki prostor koji biva zaokružen gledateljskim dopisivanjem značenja. Izgubljeni u vremenu…
Preuzeto s Novi List
