Osvrti: Shut Up & Toxic Love – TranziT #5
19.10.2024.
Na pozornici je sve dozvoljeno – Energičnim diptihom Shut up / Toxic Love otvoren 5. TranziT festival
Franka Blažić, 18. listopada 2024., ArtKvart
Jučer je u HKD-u na Sušaku započeo TranziT, europski festival suvremenih kazališnih praksi koji u svom petom izdanju riječkoj publici predstavlja kvalitetne inovativne radove i tako nastavlja aktivno promovirati europske i domaće nezavisne izvedbene umjetnike. Začetnica, umjetnička direktorica i selektorica festivala je Ivana Peranić, riječka samostalna umjetnica i voditeljica umjetničke organizacije “KRILA”.
Izvedbeni diptih “Shut up” i “Toxic Love” koreografa Francesca Biasija i u produkciji AlphaZTL Compagnia d’Arte Dinamica iz Italije sinoć je u HKD donio eksploziju energije i emocija iznesenih na leđima tehnički zahtjevne koreografije.
Izvedbi je prethodila radionica suvremenog plesa “Off-track / Ispadanja” koja je publici pružila mogućnost izravnog uvida u rad koreografa. Biasi ju je podijelio u uvodni dio improvizacijskog buđenja i zagrijavanja tijela, što je ujedno bila i prilika za međusobnim upoznavanjem drugih plesača i plesačica u prostoru. Zatim je prešao na koreografski dio, fluidnu sekvencu suvremenog plesa snažnog emotivnog izričaja. Ni jezična barijera ga nije spriječila da sudionike efikasno nauči zamišljeni pokret, ukazujući na njegove finese i osjećaj koji se njime evocira. Taj osjećaj upotpunjuje glazba, odnosno sam pokret se oslanja na glazbu, što je vidljivo i u njegovim predstavama. A tematika sekvence je bila ljubav, dva načina iskazivanja ljubavi, što je također dalo izvrstan uvod u kasnije izvedeni diptih.
Za razliku od nešto nježnije sekvence s radionice, “Shut up!” i “Toxic Love” uključuju tehnički vrlo zahtjevne, intenzivne i oštre pokrete ispremiješane s govornim dijelovima. U izvedbi samog Francesca Biasija i Davidea Dibella, “Toxic Love” se osobito ne štedi na izričaju, kako plesnom tako i onom glumačkom. Plesači su zapravo više toga izrekli pokretom, pogledom i međusobnom povezanošću i plesnom kemijom nego riječima, što je na trenutke stvorilo dojam da je taj dio suvišan, a i možda bi bio efektniji da je bio na njihovom materinjem talijanskom umjesto engleskom jeziku. Unatoč tome, predstava ostavlja snažan dojam i ne dozvoljava odmicanje pažnje, pokazujući kvalitetu pokreta plesača u punini. Dodatni pečat dojmljivosti dala je i glazba – savršeni balans minimalizma i zvučnog, ritmičkog intenziteta.
“Shut up!” nastavlja pravcem prethodne izvedbe, ovoga puta u ženskom duetu Giulie Petti i Simone Semeraro. Ovdje se, osim jasnog iskaza emocija, upliće i element koji predstavu stavlja u tehnološki kontekst današnjice čemu teži sam festival. Osim plesačica, povremeno je prisutan i treći glas u offu koji prekida naš pogled u njihov odnos, vodeći ga i gradeći ga dalje kroz izvedbu. Kao i u “Toxic Love”, lako je primijetiti kako je koreografija proizašla iz glazbe, a Biasi neupitno promišlja o korištenju i osjećanju svakog beata i zvuka, prenoseći ih kroz kvalitetu pokreta (meko-oštro, slow motion-fast forward) i realizirajući svoj narativ i priču o ljubavi, moći, kontroli i manipulaciji.
Gostovanje produkcije AlphaZTL u Rijeci dio je međunarodne turneje koja uključuje i Španjolsku, Njemačku i Gruziju, a dueti su dobili Nagradu za najboljeg redatelja/koreografa na Movement, Physical and Dance Theatre International Festivalu 2024. u Tbilisiju. U razgovoru s publikom koji je uslijedio nakon izvedbi, a kojeg je spretno moderirala Nika Krajnović, Francesco Biasi je objasnio da su koreografije nastale kao dva odvojena projekta. Izvorno ih je trebalo izvoditi više plesača, ali je zapravo diptih s duetima odlično profunkcionirao. Mnogo je toga proizašlo iz njegovog prijateljstva i suradnje sa Simonom Semeraro, a sama je priča inspirirana njegovim osobnim iskustvima. Tako se stvara plesna magija, a na pozornici sve bude dozvoljeno. I plesači su iznijeli svoje viđenje koreografija, naglasivši kako u njima vide poruku o ljubavi prema samome sebi – jer jedino tako možemo istinski voljeti i drugoga. No i “Shut up!” i “Toxic Love” prikazuju kompleksnost odnosa, preispitujući granice ljubavi i onoga što u njoj možemo dobiti i izgubiti, istodobno zalazeći u pitanje uloge društva kao potencijalnog ‘trećeg glasa’ u našim životima.
Osim plesnih produkcija, umjetnička organizacija AlphaZTL u fokusu ima rad sa zatvorenicima. Cilj takvog angažmana je povezati se s ljudima na marginama, u središte staviti čovjeka i ići dalje od granica koje društvo gradi. “Različitost je vrlina, a umjetnost je alat da se uđe dublje u čovjeka”, ispričali su sinoć tijekom razgovora.
Izvrsnom plesnom radionicom i dojmljivom izvedbom diptiha započelo je 5. izdanje TranziTa, a cjelokupni program dostupan je na poveznici. Osim za višednevne istraživačke labove, ulaz na sav program je slobodan uz prethodnu rezervaciju.
Fotografije: Aleš Suk
Preuzeto s ArtKvart
Dekompostiranje složenosti i(li) pakao, to su drugi: Osvrt na predstave “Shut Up!” i “Toxic Love”
Ervin Pavleković, 21. listopad 2024., Novi List
Predstave sekvencioniraju dinamiku (među)ljudskih odnosa, upućuju na dualnost ljudske prirode te na ono negativno konotirano, nerijetko povezano s kakvim pozadinskim društvenim procesima.
RIJEKA – Ovogodišnje peto izdanje TranziTa, europskog festivala suvremenih kazališnih praksi, otvorio je izvedbeni diptih talijanskog koreografa i plesača Francesca Biasia, odnosno plesni dueti »Shut Up!« i »Toxic Love« koji su ranije ove godine na gruzijskom međunarodnom festivalu Movement, Physical and Dance Theatre International Festival 2024. u Tbilisiju dobili nagradu u kategoriji najboljeg redatelja/koreografa, a riječko je gostovanje dio međunarodne turneje.
Toksičnost odnosa
Naslovi obiju predstava, »Toxic Love« i »Shut Up!«, ponešto su doslovnije naravi, iako bi prvi od dvaju naziva mogao objedniti sukus onoga na što predstave upućuju – toksičnost veze, to jest kojega odnosa, stoga obje predstave sekvencioniraju dinamiku (među)ljudskih odnosa, upućuju na dualnost ljudske prirode te na ono negativno konotirano, nerijetko povezano s kakvim pozadinskim društvenim procesima.
Iako se radi o izvedbenome diptihu, predstave se mogu promatrati i zasebno, no još više kao dijelovi jedne veće cjeline, kao jedna kružna predstava istog predmetka i naveska koji joj daju notu zaokruženosti, ponavljačkog modusa i(li) pak upućuju na suštinsku prirodu cikličnosti. Obje se predstave tako otvaraju na gotovo praznoj polumračnoj pozornici (uz osvjetljenje postrance) koju čine lijevo-desno razmještene plesačko-partnerske pozicije, i to muško-ženske, odnosno muško-muško (lijevo) te žensko-žensko (desno). Početno će pokretno signaliziranje u spomenutim odnosima preuzeti svojstvo prologa, dok se isti završetak može razmatrati s jedne strane kao stilsko sredstvo, a s druge strane kao epilog.
Početna pozicija muškog para tako uključuje jednoga koji sjedi na stolcu i drugoga koji se nalazi iza njega, dok pozicija ženskoga para uključuje stajaću poziciju, a početne pozicije daju naslutiti prirodu odnosa oba para koja se kasnije razotkriva i potvrđuje.
Svijet destrukcije
Prvotan upućivački dio razilaženjem tako prelazi u prvu suvremenu plesnu predstavu hip-hop naravi, »Toxic Love«, koju izvode Davide Dibello i sam koreograf Francesco Biasi, a uvodi u grozomoran svijet destrukcije, apatije, rezignacije, pa i deluzije koji hoće prikazati atmosferu toksičnoga homoerotskog odnosa. Od početnoga, uvodnog brijanja glave, jedan od plesača se razdvaja dok drugi i dalje sjedi na stolici; prvi u poluhalucinantnome stanju kakve opojnosti (droge), dok drugi solistički potretira još uvijek životnu energičnost, čvrstinu. Slične su energetske obrasce zadržali i kasnije, pa i kad plešu u duetu, onaj prvi koji je sjedio tendencijski nastavlja s (d)označivanjem životne »energičnosti« pojedinca koji ne može pobjeći od pakla ovisnosti, dok drugi, opet intencionalno, ipak zadržava oštrinu pokreta, brzinu i jasnoću. A sukladno je tome (nenamjerno) i tjelesna konstitucija plesača, što je dodatna uputnica na svijet čiji su obrisi (ne)realnoga uvijek nedostatno jasni, jer granice nisu oštre.
U takvome je deluzivnom svijetu apatije i destrukcije ostalo vrlo malo trenutaka za sreću, slaganje, kvalitetno vrijeme, pa odnos nerijetko zalazi u trenutke sumanutosti, divljačkoga skakanja te krika ravno iz dubine utrobe. Upravo su ti i takvi dijelovi oni u kojima predstava dobiva jak dramaturški predznak, jer cilj i jest posve dramaturški, pokretom/gestikulacijski, facijalnom ekspresijom, kao i glasom, (d)opisati prirodu odnosa – patosom do recipijentske punine.
Dublji impulsi
S obzirom na samu temu predstave, kao i motiviku (brijanje/pilula-ovisnost), i glazba se svojom većinski suvremenom elektroničkom notom koja dinamički varira inkorporirala u idejnu postavku, kao i osvjetljenje koje je uvijek slabije, uključuje tek jedan – dva reflektora, postrance ili na sredini pozornice koji sugeriraju životnu tminu, surovost bezizlazne situacije i ono što se nerijetko od onih koji su se iz toga izbavili opisuje začaranim krugom. A baš je takav začarani krug i ovog homoerotskog odnosa koji zbog opijatskog aditiva nikako ne može biti stabilan, već ostaje u zoni destrukcije.
Ili, žižekovski transliterirano, ono negativno u našemu ponašanju zapravo ukazuje na one dublje, nesvjesne impulse kojima se vraćamo, iako nas uništavaju. S obzirom na deluzivne trenutke koji propituju trenutke sna i jave, kao i razliku u psihičkoj stabilnosti para (što poprima filmski karakter, napose u dramaturškim sekvencama), i sama predstava unekoliko upućuje na homoerotski odnos u filmu »Stranci« (2023.), redatelja Andrewa Haigha, inače ekranizacije istoimenog romana japanskog pisca Taichija Yamade iz 1987. godine, posebice na njegovu težinu. Uz to, predstavljeni odnos može filmski zazivati i rad Darrena Aronofskog koji nerijetko oprimjeruje stanja beznađa zbog ovisnosti (primjerice »Rekvijem za snove«, 2000.).
L’enfer, c’est les autres
Početak obiju predstava karakterizira izlazak jednog para i ostanak onog drugoga, pa nakon prvog dijela i izlaska muškog para nastupa ženski par, također potretirajući kompleksnost odnosa suprotstavljenih polova jedinke. Na to pak upućuje i glas muškoga naratora s matrice koji doslovno kaže uspori, ne reci ni riječ, napravi korak naprijed, ustani, i tako dalje, i to dvama polovima koji su u opoziciji. Glas koji dopire s matrice znak je okova društvenog koji nameće pravila, željeno usmjerava, dok suprotstavljeni polovi jedinke, koji ukazuju na njezinu dualnost, pokazuju znakove neprilagođavanja. Odnosno jedan pol ukazuje na ono željeno, percipirano i društveno projicirano koje je nerijetko u raskoraku s realnošću, dok drugi pak vuče na stranu realnosti.
Predstava »Shut up!« je borba između nejednake percepcije, tko smo i kako nas drugi doživljavaju, te možda najbolje ukazuje na onu Sartreovu »l’enfer, c’est les autres«, prema kojoj nas okolina, prisutnost drugoga, drži u tenziji između očekivanog i stvarnoga, što i jest središnja okosnica predstave. Takva konstantna borba izraz je ontološkog dualizma i identitetskog konstruiranja na temelju onih (nametnutih) propozicija koje individua pokušava integrirati.
A takvi su i pokreti i koreografija, koji upućuju na konfliktnu prirodu, povuci-potegni odnos, pokušaj dominacije jednog pola nad drugim, izmjenjuju se trenuci jaka-jača (Giulia Petti i Simona Semeraro), solističke dionice te dijelovi dueta koji sugeriraju dualnost prirode. Također, i ovaj ples, kao i prvi, ima izražene i uvjerljivo izvedene dramaturške dijelove od kojih se posebice ističu oni monološki.
Dijabolička igra
Uz pokoji reflektor intencionalno uperen u performerice ili polumrak, osvjetljenje je slično onome u prvoj predstavi, a glazbena podloga susljedna. Iako se radi o suvremenome glazbenom notiranju, glazba je ipak ponešto drukčije naravi; svojom melodijom upućuje i na borbu i na gotovo dijaboličku igru polova.
Smile, smile, smile, more, more, more, push it, push it….kazat će otprilike tako muški naratorski glas u jednome dijelu naoko zbunjenoj individui koja doživljava psihički slom, čime i melodija prelazi iz one sugestivne »akcijske«, odnosno dinamične, u onu kontemplativnije naravi, koja sugerira životnu protočnost, prepuštanje, optimizaciju onoga prethodnog stanja.
Predstava bi se u koreografsko-konceptualnom smislu mogla povezati i s radom Pine Bausch, koja je u svojem radu nerijetko usmjerena na pojedinac-okolina tenzičnost, pa se Bauschin rad u ovoj predstavi može reflektirati u konstantnoj nesigurnosti i borbi. Uz to, može se referirati i na Ohada Naharina u čijem se radu također razaznaje napetost koja proizlazi iz dualnosti i paradoksa, dok je u filmskom kontekstu, »borbom za prevlast«, diobom/polaritetom te zbog raskoraka u očekivanjima pojedinac-okolina, primjer za u predstavi dan odnos zasigurno i izvrstan i šokantan recentni film »Supstanca«.
Frojdovsko i lakanovsko
S obzirom na dualnost (ljudske prirode), obje se predstave mogu tumačiti i iz frojdovskog i lakanovskog očišta. Prema psihoanalitičkoj ideji, projekcija vlastitih nesigurnosti na druge stvara napetost i dualizam unutar odnosa, a nesigurnosti istovremeno oblikuju i našu percepciju drugih, no i utječu i na našu unutarnju identifikaciju. Predstava je, dakle, mogli smo saznati, projekt u nastajanju, koji nedvojbeno može funkcionirati i u trenutnome obliku. Koreografski je to i dramaturški zaokružen govor suvremenosti o partnerskim odnosima i suprotstavljenosti pojedinca društvenoj zag(l)ušenosti te varijacija na ono svakodnevno. Dekompostiranje složenosti dramsko-koreografskom simplifikacijom.
Preuzeto s Novi List
