Osvrti: Geometrija daha
25.1.2024.
Propitivanje tijela u prostoru: “Geometrija daha” dojmljivo je vizualno i auditivno plesno putovanje
Piše: Ervin Pavleković
Predstava Geometrija daha je konceptualno promišljanje o našoj okolini, prirodi, samome životu koji počiva na geometrijskim oblicima. Propitivanje je to i tijela u prostoru.
U svijetu plesa ime Laure Aris Álvarez nije nepoznato, jer se radi o koreografkinji, plesačici i pedagoginji koja je radila diljem Europe i svijeta, pa i u nas, recimo predstavu Ispod sklopljenih očiju. Neadvno se u sklopu ovogodišnjeg festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT riječkoj publici u HKD-U predstavila Geometrijom daha, u povodu čega smo s poznatom koreografkinjom imali i razgovor. Kako je poznato, predstava Geometrija daha nastala je još tijekom rezidencije u La Factoriji i Svetvinčentu, premijerno je prikazana u Zagrebu u ZKM-u, u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla – Margarete Firinger, Andreje Jandrić, Lune Lilek, Endija Schrottera, Linde Tarnovski i Karla Topoloveca – koji je predstavu izveo i u Rijeci.
Kako i u najavi predstave piše, Geometrija daha inspirira se elementarnim kako bi ga dramaturški i koreografski višestruko raslojila dojmljivome izvedbenom materijalu nudeći recepcijsko iskustvo bogato interpretacijama. I doista, ova predstava u dijelovima tanašnog traka svjetlosti koji se doimaju poput okomitih pravaca što sijeku tamu pozornice dojmljivo je vizualno i auditivno putovanje koje nudi spektar interpretacijskih mogućnosti. One se ponajprije vezuju uz ono primordijalno, iskonsko, ono izvorno, prirodno, jer predstava nedvojbeno upućuje na to, te djeluje kao meditativna spojnica naše iskustvene zbilje i prirodnog etosa koji rezultira spokojem, unutarnjim mirom, djeluje rasterećujuće, poput kratke i neočekivane oniričke epizode koja nam doista u ovim vremenima treba. Uostalom, nije li to i funkcija plesa, umjetnosti? A ovaj je ples to gotovo savršeno uspio učiniti gledatelju.
Igra tijela i prirode
Moguće je da svakom gledatelju i nije bi posve jasan svaki dio ove zanimljive i vješto osmišljenje predstav, no što se više primicala kraju, bilo je sve jasnije da se radi o vraćanju našim korijenima, “osjećaju” naše okoline i svega onoga što nas okružuje. A koliko je okolina, s obzurom na predstavu, bitna, najbolje pokazuju predmeti koji su poslužili kao rekviziti, od običnog štapa, kamenja ili pak majice s kapuljačom, popularno zvane hudice, koja izmjenično služi kao pokrov za jednoga ili dvoje. O suodnosu prirode i čovjeka i referiranje na ono prirodno možda najbolje svjedoči i slaganje i sakupljanje kamenja, iscrtavanje puta, ako i navlačenja i presvlačenja spomenutih majica, što pak simbolizira izmjenu doba u prirodi. Štoviše, i kostimografski, različit kolorit odjeće (majica/hlača) performera, posebice u dijelu s majicama, također upućuje na izmjenu doba, kao i na spektar boja (u prirodi). Naracija je stoga linearna, sekvencionalno/motivski obrađena s ciljem zaokruživanja inicijalne ideje.
Sagledavajući predstavu u cjelini, jasno je da je u fokusu samo tijelo i njegovo opstojanje u okolini, jedno, no i dva, što pak prerasta u kolektivni performativni čin, igra tijela i prirode, iscrtavanje različitih geometrijskih oblika, sinkronizirani put, izdvajanje i spajanje; od posvemašnje razdvojenosti do spajanja i sljubljivanja, što pokazuje kolektiv kao cjelinu. Da bi kolektiv funkcionirao kao cjelina i svaki plesač, jasno je, mora funkcionirati kao dio te cjeline, što iziskuje dodatni napor ako ima, kao u ovoj predstavi, i improvizacijskih trenutaka. Oni što se očituju ponajprije u pojedinčevoj mogućnosti da podrži dinamiku kolektiva, (samo)kontroli, kao i u onim spajačkim dijelovima prenošenjem i/ili dijeljenjem težine, s jednoga na drugog.
Dah i geometrija
Da se radi o kolektivnoj izvedbi čija snaga počiva i na svakome od plesača uz vještu koordinaciju i ritmičnost, pokazuju i izmjene spomenutih solo dijelova, dueta, ili onih grupnih zgušnjavanja. U tome kolopletu izmjena trenutaka spajanja i solo trenutaka i prijenos energije je evidentan, koja je u cjelini ostvarena, dakle, u relacijama individualno-grupno.
Pozitivan energetski prijenos odvija se posredstvom zvukova, i glazbom i korištenjem određenih predmeta, pa predstava cjelokupno nosi hipnotičku/meditativnu narav oniričkog tonusa. tijelo u takvome energetskom ozračju djeluje poput pravocrtnog impulsa nejednaka intenziteta, no onoga koji u cjelini zadobiva oblik istosti i jasne tendencioznosti.
Kako je i redateljica kazala, naslov predstave proizlazi iz dviju riječi, daha i geometrije, kao sastavnica koje čine naš život. Dah je stoga neprijeporan element života, a geometrija je povezana i s matematikom i s razumijevanjem naše okoline, to jest prirode u širem smislu. Korištenjem geometrije kao osnovice ove predstave koreografkinja u gledatelja, dakle, postiže efekt na više razina. U prvome redu onaj vizualni, estetski, jer takve jasne linije djeluju prijemčivo. I sami plesači, tvoreći takve geometrijske oblike, svjesni su svojega kretanja na pozornici, to jest smjera pozicije i orijentacije u odnosu na druge plesače, što je, mogli smo vidjeti, bitno. Također, takvi su oblici sinkronizacijski detalj i jasan pravac kretanja plesača, njihov smjerokaz. Nadalje, korištenje takvih oblika omogućilo je ujedno i stvaranje osjećaja dinamike, kao i fluidnost pokreta načelom istosti.
Meditativna šetnja
Predstava je, dakle, na tragu svih onih umjetnika koji svojim radovima istražuju povezanost s prirodom, od Mercea Cunninghama koji je vješto koristio geometriju s ciljem postizanja (ne) reda, Pine Bausch koja je uz geometriju koristila i prirodne elemente, Crystal Pite koja koristi simetriju i geometriju, pa do Anne Terese DeKeersmaeker ili pak Akrama Khana i Ohada Naharina. Svi oni u svojim koreografskim radovima kreću od istog polazisšta, no možda nešto drukčije zaokružuju svoju ideju.
Predstava Geometrija daha je stoga konceptualno promišljanje o našoj okolini, prirodi, samome životu koji počiva na geometrijskim oblicima. Propitivanje je to i tijela u prostoru, samoga prostora, kategorije temporalnoga, time i mijena i sikličnost, a poprima oblik meditativne šetnje prirodom, u trenutku spoznajno-osjetilnog trenutka. Evokacija i(li) zov prirode, prepuštanje prirodi, svojevrstan poetski hod. Na početku istaknuti trak svjetlosti ili idejno figuriranje ove predstave jer doista, u današnjem svijetu tame i sama predstava djeluje kao svjetlosni trag, zov prirode, isti onaj svjetlosni trag koji je signaliziran na samome kraju predstave.
Preuzeto s: Novi list
Plesnom predstavom “Geometrija daha” zatvoren ovogodišnji tranzit
Piše: Nika Krajnović
Četvrto izdanje europskog festivala suvremenih kazališnih praksi TranziT, na čijem su se programu zadnja tri mjeseca našle brojne i raznolike predstave suvremenog izvedbenog izričaja, radionice za publiku, umjetnička rezidencija i istraživački lab-ovi, zatvoreno je u petak, 17. studenog, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku gostovanjem predstave suvremenog plesa. „Geometrija daha” u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla premijerno je izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 10. rujna prošle godine, a koreografkinja Laura Arís Álvarez razvijala je svoju ideju na rezidencijalnom programu u Španjolskoj te potom u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu. Predstavu izvodi nova i pomlađena postava ansambla: Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Luna Lilek, Endi Schrotter, Linda Tarnovski i Karlo Topolovec, koji su ujedno i ko-autori predstave. Kao što sam naziv daje naslutiti, polazište i inspiracija za stvaranje crpljeni su iz prirode, i to na ontološkoj i duhovnoj razini. Dah kao izvor života i geometrija kao sveprisutna u oblicima prirode dovedeni su u odnos iz kojega se razvijao koreografski materijal. Iz prirode su preuzeti principi i obrasci – cikličnost, elementi tvari, fraktalna geometrija, transformacija energije, beskonačnost – koji su kroz pokret, rekvizite, glazbu i kostime prenešeni publici kao poetična oda svekupnosti postojanja i ljudskog mjesta u njemu.
Organski je osjet unešen na pozornicu prirodnim materijalima minimalistične scenografije koja će kasnije poslužiti i kao rekvizit: gomila oblih kamenja i po nekoliko metara dugački drveni štapovi.
Četiri plesačice i dvoje plesača odjeveni su u običnu, svakodnevnu odjeću, svatko u jednoj boji (žuta, plava, crvena, zelena, narančasta, ljubičasta) koje zajedno tvore tri primarne i tri sekundarne boje. Kromatski koncipirana kostimografija Ane Fucijaš naglašena je ‘hudicama’ koje izvođači oblače da bi potom zajedno na podu stvorili mandalu, iz čijeg se centra zrakasto šire tijela, kružeći sporim i gustim pokretima, s kapuljačama navučenim na glavu. Simbolički predstavljajući vječno kruženje tvari i energije u prirodi, vizualno efektnim prelijevanjem boja, izvođači/ce su ovom jednostavnom slikom postigli međusobno osjećanje, kretanje poput jednog kolektivnog tijela, što je uvijek zadovoljstvo gledati. Osim melodičnog murmura izvođača/ica, također i glazba Nenada Kovačića i Mire Manojlovića koja kombinira zvukove poput pjeva ptica i vodopada, te meka rasvjeta Saše Fristrića, podržavaju meditativnu atmosferu i olakšavaju nam da joj se prepustimo. Mandala se sa poda postepeno uzdiže i izvođači/ce hodom ispunjavaju cijelu pozornicu, svlačeći hudice koje si u prolazu razmjenjuju, razigranim rješenjima poput bacanja u zrak i elegantnog, suptilnog hvatanja. Kroz niz grupnih sekvenci, sola i dueta, kolektiv je zadržao zajedništvo, a osim fluidnih kretnji, spirala i okreta, valova i nizanja, vidjeli smo i neočekivano mehanički precizne i dinamične pokrete kod Karla Topolovca, koji začudno podsjećaju na kretanje kakvog kukca. Najefektniji je ipak način na koji su korišteni rekviziti – štapovi su u rukama izvođača/ica postali prostorna instalacija, dinamična i živa skulptura koja se stalnom promjenom odnosa i položaja doista poigrava geometrijom i dahom, poput predimenzioniranog mikada tvoreći razne strukture. Prizor u kojem svatko sjedi na koljenima poput redovnika i štap ispred sebe pokušava, makar nakratko, dovesti u ravnotežu kako bi stajao upravno bez držanja, smionom je koreografskom odlukom omogućio refleksivni trenutak koji podsjeća da je mirovanje privid i da je sve u stalnom kretanju. Čin skupljanja kamenja u hudice koje su poput pregače izvođači/ce svezali oko pasa, njegovo slaganje i preslagivanje na podu u razne matrice istovremeno priziva istočnjački zen, konstantnu promjenu kroz koju prolazi materija i znanstvenu preciznost. Proračunati kolektivni pokret koji svaki kamen postavlja na svoje mjesto u prostoru stvara pravilne oblike koji nestaju da bi se ponovno presložili pa, poput subatomskih čestica, izmiču stalnosti i krutosti. Predstava je svoj slojevit i bogat izričaj upotpunila i govorenjem teksta poetičnog sadržaja koji se uklopio u koncept, pogotovo na način što ga izvođačice i izvođači izgovaraju u toku, preklapajući se i nastavljajući gdje je prethodni stao, istovremeno ulazeći i izlazeći iz hudica, rotirajući se impresivnom fluidnošću. Kada su se svi našli na podu, tiho lupkanje rukama o pod postepeno se amplificiralo do energičnih skokova, poput sitne kišice koja prerasta u oluju.
„Geometrija daha“ do svoga kraja dosljedno istražuje kako procese i pojave iz prirode izraziti scenski, napose tijelom. Ovaj podsjetnik čovjeku da je stvoren od praha i zvijezda, da smo dio prirode i da je zapravo sve povezano, da je sve ‘jedno’, pokazao je mogućnost plesa da izrazi ono najdublje i najmističnije. Time je festival završio jednim univerzalnim, kozmičkim i duhovnim osjećajem koji možda nehotice u sebi nosi i ekološku poruku. Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA i njegova osnivačica, umjetnička direktorica festivala Ivana Peranić, pokretanjem TranziTa uistinu su obogatili ponudu suvremenih izvedbenih sadržaja u Rijeci, dovodeći kako strane tako i domaće autore i izvođače/ice, te stvarajući prostor razmjene i dijaloga između umjetnika i publike.
Preuzeto s: ArtKvart
