Review: Making Time Stop

Preuzeto s Plesna Scena

KAKO PRENIJETI KARAKTERISTIKE IGRE NA IZVEDBU?

Making time stop – istraživački laboratorij fizičkog i mimskog kazališta, HKD na Sušaku, Rijeka, 18. i 19. rujna 2023; javna prezentacija i razgovor 19. rujna 2023.

Umjetnički istraživački laboratorij Making time stop (Zaustavljanja u vremenu), održan je kao dvodnevni intenziv 18. i 19. rujna 2023. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku (Rijeka), kao dio umjetničkog inkubatora festivala TranziT. Voditelji ovog laba bili su međunarodno priznati umjetnici Guillaume Pigé i Claudia Marciano, iz svjetski poznate i priznate kazališne skupine Theatre Re iz Londona, a sudjelovalo je petnaest umjetnika iz prodručja plesa, glume i korporalne mime (Hrvatska, Italija, Poljska i Gruzija). Umjetnički lab završio je javnom prezentacijom, nakon čega je uslijedio razgovor s gledateljima kojeg je moderirala Klara Peranić.

U engleskom jeziku re kao prefiks izvorno se javlja u posuđenicama iz latinskog jezika, a koristi se kao oznaka za opet ili ponovno, iznova što nagovješćuje ponavljanje; ili kao oznaka za natrag ili unazad što ukazuje na povlačenje ili kretanje unatrag. S obzirom na navedeno značenje prefiksa re, osnivač i redatelj Theater Re – Guillaume Pigé, objašnjava kako je naziv kazališta nastao temeljem njihovih idejnih preokupacija. Riječ je o radu kroz ponavljanja, vraćanja na početak, odnosno redefiniranja tema kojima se bave u svojim predstavama i primjeni u metodologiji rada s izvođačima ili polaznicima radionica. U skladu s navedenom premisom, Pigé i Marciano postavili su dvodnevni intenziv istraživačkog laboratorija: radilo se na manjem tematskom opsegu kako bi polaznici dubinski istraživali predložene zadatke.

Tijekom istraživačkog laboratorija Zaustavljanja u vremenu proizlazi iz namjere da polaznici tijekom rada zaborave na vremenski tijek te se bave pretpostavljenim zadacima, neopterećeni predviđenim vremenskim rokom. S obzirom da je isto primjenjivo i potrebno za izvedbe u predstavama na sceni, Pigé i Marciano bave se pitanjem kako pristupiti izvedbi u stvaranju iluzije da vrijeme stane za izvođače i gledatelje. Samim time, naglasak je stavljen na procesualnost rada, umjesto na krajnji rezultat. Guillaume Pigé svoju izvedbenu praksu temelji u korporalnoj mimi (Začetnik Etienne Decroux), a Claudia Marciano u glumi – fizičkom kazalištu, te je licencirana pilates instruktorica.

Specifičnost ovog intenzivnog dvodnevnog umjetničkog laboratorija leži ponajviše u metodičkom pristupu vodstva Marciano i Pigé. Dosljednost ideje naglašavanja procesualnosti u radu i njihovim glavnim idejnim smjernicama, podržali su svojim angažmanom, prisutnošću i podrškom. Kako je i sam Guillaume izjavio tijekom razgovora s gledateljima – oni prvenstveno rade s ljudima, a ne s idejama, te u suradnji s izvođačima grade dinamički razvojni proces. U provedbi ovakvih radioničkih događaja, naglasak je na sadržaju kojeg polaznici usvajaju i istražuju, međutim, ključni čimbenik uspješnosti učenja jest u načinu provedbe od strane voditelja. Uz poticanje i laganu provokaciju potrebnu za izvođača iz zone udobnosti za svladavanje novih iskustava, potrebno je stvoriti sigurno okruženje kako bi se izvođači izložili ondje gdje se smatraju ranjivima. Iako je naglasak na tijelu i kretanju, svijest o vlastitim odabirima i postupcima važan je temelj za svakog izvođača. Shodno tome uloga svakog pedagoga, redatelja ili koreografa je davati individualne povratne informacije pojedinom sudioniku tijekom procesa rada. Marciano i Pigé dosljedno su proveli takav pedagoški pristup radu individualnim usmjeravanjem svakog polaznika te imajući u vidu stvaranje osjećaja međusobne povezanosti unutar grupe kao ansambla.

Oba dana prolazili smo sličan slijed vježbi i zadataka u svrhu ponavljanja kako bi ih nadograđivali te unutar njih pronalazili nešto novo. Priprema tijela, pod vodstvom Claudie Marciano, temeljila se na pilates vježbama jačanja centra tijela, odnosno mišića trupa, povezanima s disanjem za pravilnu aktivaciju dubinskih mišića i tkiva. Ova priprema ujedno je bila uvod za pristup rada u korporalnoj mimi pod vodstvom Guillaumea Pigéa koji je prvo postavio zadatke kroz igru kao što su primjerice (kod nas) Crvena/Crna Kraljica i dobacivanje lopticom od čarapa.

Korištenje igre uobičajen je zadatak u izvedbenom treningu kazališnih izvođača, ali iz perspektive metodologije je zanimljiv fenomen. Igra kod djece spontani je oblik usvajanja novih informacija kroz zabavu, a usmjerena je na sredstva umjesto na ciljeve. Na temelju toga suvremeni pedagoški stručnjaci preporučuju igru kao metodički postupak u poučavanju. U igri dobacivanja loptom bili su uključeni svi polaznici, a Pigé je odredio tri temeljna pravila prema kojima je ukazao važnost artikulacije provedbe izvedbe. Kao posebni zadatak uveo je primjećivanje greške (ispadanje loptice) grupnim unisonim slavljenjem. Kazalište je živi medij gdje se greške događaju, a iz njih je moguće iznjedriti trenutke spontanosti i nepredvidljivosti koji odražavaju izvođače i gledatelje prisutnima i aktivnima. Zajednička pozitivna reakcija na greške ujedno poništava nastanak frustracije, krivnje i osuđivanja te pomiče fokus na zajedničko ostvarivanje cilja igre. Uz usmjeravanja, poticanje i bodrenje s vremenom bi uspješno izvršili zadane parametre igre, kako bi nam tada Guillaume rekao: “Trening djeluje!”

No, od trenutka kada bi kao grupa svladali zadano, Pigé bi nadograđivao igru novim zadacima kako bi proširivao našu pažnju. Iz želje da uspješno izvršimo zadatak, orijentirali smo se isključivo na brzinu i točnost izvedbe, ulazeći u pomalo grubi i rigidni oblik energije s nedostatkom lakoće. Guillaume je iskoristio ovu istuaciju kako bi nam osvijestio razliku između kazališne i sportske pozornosti izvođača, ali i gledatelja. Uz sve to, još jedna sastavnica je bila poželjna – pronalaženje mogućnosti malih varanja, uočavanje sive zone bez ugrožavanja drugih sudionika. Ovo lagano zaobilaženje pravila potiče mentalnu aktivnost, kreativnost i snalažljivost. Povremena primjena varanja u malim dozama čak je poželjna kako bi se razbijala monotonija i potaknula živost izvedbe. Konačno, smisao igre bila je zabavljati se, osjećati radost tijekom izvedbe te imati svijest o tome kako prenijeti karakteristike igre na bilo koju izvedbu i učiniti ju zanimljivom gledateljima.

Nakon zabavnog dijela, uslijedio je zadatak individualnog odabiranja pet radnji, pronalaženje vlastitog intrinzičnog poimanja njihove srži, te je svaku radnju trebalo izraziti jednim pokretom. Počevši od pet jednostavnih pokreta, Pigé nas je ponovno vodio kroz nadograđivanje i istraživanje mogućnosti stvaranja varijacija izvornih pokreta, pritom naglašavajući da uvijek zadržavamo njihovu srž. Jedan od zadataka bio je primijeniti dinamo-ritmove kao primjerice “puževa antena”. Takav specifičan vokabular u korporalnoj mimi proizlazi iz radnje, ujedno sadržava njezin način provedbe te se usmjerava na korištenje mašte kako bi se iskazala njezina kvaliteta. Guillaume u video predavanju Who Was Etienne Decroux? objašnjava kako je Decorux mogao dati u akciji naziv “iznenadno povlačenje”, ali da naziv “puževa antena” pobliže u trenutku stvara sliku najkrhkijeg bića na Zemlji. (vidi ovdje) Time se nadilazi isključivo tehnički pristup pokretu. Zanimljiv uvid bio je promatrati Guillaumeovo usmjeravanje jedne polaznice plesačice: tijekom izvedbe nadograđene sekvence, spretnost tehničke izvedbe postala je prevladavajuća odlika kretanja pri čemu se izgubila srž radnje. Pigé je ukazao na važnost vidljivosti izvora odabrane radnje te kako je svakoj nadogradnji uloga podržavati srž izvornog pokreta. Nakon obogaćene izvorne sekvence, sljedeća etapa nadgradnje bila je pronalaženje mogućnosti stvaranja značenja uspostavom odnosa s drugim izvođačima i rekvizitima, odnosno stvaranja scenskih situacija. Takva meoda postupnog stvaranja značenja izvlačenjem ideja iz akcija, specifičan je pristup kojeg je primjenjivao Etienne Decroux u stvaranju svojih djela, a nazvao ga je”obrnuta metafora” (franc. a métaphore à l’envers).

Umjetnički laboratorij Making Time Stop pokazao se kao uspješna inicijativa Ivane Peranić, u kojem je petnaest polaznika uz dva predana voditelja, stvorilo angažiranu radnu atmosferu. Sudjelovanje umjetnika iz različitih područja kao što su ples, gluma i korporalna mima, indikator je interesa za interdisciplinarnom suradnjom pod okriljem fizičkog kazališta u kojem su medij tijelo i pokret. U samom smislu riječi, laboratorij je djelovao sa svim svojim sastavnicama, te je heterogenu skupinu izvođača koji dolaze iz različitih umjetničkih domena, pretvorio u skladan ansambl na dva dana. S obzirom na iskazani interes, nadam se da je ovaj umjetnički laboratorij jedan u nizu koji će dodatno potaknuti razvoj suradnje među umjetnicima u području fizičkog i neverbalnog kazališta naše scene.

© Martina Terzić, PLESNA SCENA.hr, 14. listopada 2023.

Preuzeto s: ArtKvart

Program četvrtog izdanja festivala TranziT, u organizaciji Umjetničke organizacije Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA, od kolovoza do studenog u Rijeku donosi više zanimljivih predstava iz domene fizičkog kazališta i suvremenog plesa, a proširen je podprogramima namijenjenim sudjelovanju publike te razvoju profesionalnih umejtnika kroz umjetničke inkubatore. Prvi takav istraživački lab održao se u intenzivnom ritmu kroz dva dana, 18. i 19. rujna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, pod vodstvom Guillaumea Pigéa, osnivača priznate kazališne kompanije Theatre Re iz Londona, te njegove dugogodišnje suradnice iz iste kompanije, izvođačice i edukatorice Claudije Marciano. Istraživački lab pod nazivom “Making time stop” (Zaustavljanja u vremenu) tako je dao priliku lokalnim i nacionalnim profesionalcima i nadolazećim umjetnicima da razvijaju svoju izvedbenu tehniku, ali i istraćuju zajedno nove umjetničke horizonte na tragu fizičkog kazališta, uz renomirane međunarodne umjetnike s dugogodišnjim iskustvom.

Pigé je redatelj fizičkog kazališta, učitelj i producent, a svojom umjetničkom praksom, ukorijenjenom u korporalnoj mimi, stvara poetske predstave koje se izvode diljem svijeta. Osim režiranja produkcija u Theatre Re, također djeluje kao vanjski predavač na Royal Academy of Dramatic Art  (RADA), a sam se usavršavao kod brojnih kazališnih umjetnika i redatelja poput Andrewa Visnevskog, Stevena Wassona, Corinne Soum, Daniela Steina i Thomasa Leabharta. Marciano je studirala dramu, fizičko kazalište i koreografiju, dok u Theatre Re djeluje od 2018. Istražuje ulogu humora u neverbalnoj izvedbi i plesu, a također je instruktorica pilatesa čiju praksu i principe također primjenjuje u glumačkom radu. Nakon više od dvanaest godina na sceni, kompanija Theatre Re iza sebe ima šest predstava koje su vizualno upečatljive, s originalnom glazbom uživo, i crpeći inspiraciju iz znanosti, filozofije, psihologije i javnog zdravstva, tematiziraju univerzalne ljudske izazove i krhkost života. Pritom razvijaju suradnju između umjetnosti i različitih sektora, ali i s publikom na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, kako bi stvorili inventivno i dostupno neverbalno kazalište.

Svoj novi projekt posvetili su autorefleksivnom momentu, započevši istraživanje vođeno pitanjima: Zašto radimo to što radimo? Zašto je to važno? I zašto bismo trebali nastaviti to raditi i dalje? Umjetničko istraživanje još je u fazi razvoja ideje, provodit će se kroz 2023. i 2024. godinu, a ovom su intenzivom u Rijeci profitirali i voditelji, kojima je želja susresti se s umjetnicima drugačijeg kulturološkog i ekonomskog konteksta te osjetiti i istražiti svoju temu iz drugačije perspektive, kao i sami sudionici, koji su dobili jedinstvenu priliku upoznati se s kreativnim procesima i metodologijama ovih svjetski priznatih umjetnika i autora u području fizičkog i mimskog kazališta te dobiti konkretne alate za osmišljavanje vlastitih autorskih radova. Lab je svakako prilika za istraživanje međusobnih sličnosti i razlika, te za otkrivanje mogućnosti daljnje suradnje. Za sam kraj istraživačkog lab-a, sudionici su pripremili javnu prezentaciju svog rada koju je publika imala priliku gledati na sceni HKD-a, 19. rujna, nakon čega je uslijedio i moderirani razgovor s umjetnicima i zainteresiranom publikom kojega je vodila Klara Peranić, magistrica umjetnosti u području glazbe, kazališta i izvedbenih umjetnosti.

Na prezentaciji je publici prvo predstavljena igra, glumačka vježba pod nazivom “The ball game” – dvanaest sudionika se u krug dodaje lopticom i pri svakom dodavanju mijenja svoju poziciju u krugu. Dinamičnim izmjenama tako grade grupnu koordinaciju i koheziju, ali prisutni su i uzvici uz zajedničko veselje čime se veličaju razigranost i grupno slavlje. Jedna loptica postaje dvije, pa tenisica, a poklici kao da prate “greške” kada nekome predmet ispadne, naglasak je dakle na zabavi i vježbanju grupne dinamike, zajedništvu, svijesti o drugima i prostoru, što potvrđuju i voditeljeve upute prilikom igre kojima podsjeća sudionike da budu pažljivi i nježni jedni prema drugima. Zatim ih upućuje da pokažu svoje kratke solo radove na kojima su radili kroz posljednja dva dana, ponavljanjem od tri puta za redom, uz poticaj i podsjetnik da iskoriste prisutnost publike i ne zaborave na radost sudjelovanja, čime se ova vježba prožima s alatima prikazanih u prvoj. Prezentacija se postepeno gradi tako da se u idućem koraku po dva sola spajaju u dijalogu i postaju dueti, a zatim gledamo sve duete zajedno u grupnoj slici, što je za sudionike donijelo nove izazove i uvide u vlastiti fokus, smisao i specifičnost pokreta, ritam te odnos s partnerom i cijelom grupom. Ponavljajući ovu finalnu, grupnu vježbu s materijalom do kojega su došli zajedničkim istraživanjem, uz različitu glazbenu podlogu i Pigéove upute, sudionici lab-a su alterirali svoju ekspresiju i pružili publici zanimljiv uvid u proces razvoja akcije do specifičnog pokreta koji omogućava projiciranje raznih značenja i asocijacija. Upitavši ih što im je predstavljalo problem odnosno izazov u ovoj vježbi, voditelj potiče analizu i promišljanje te nudi podršku i dodatne savjete. Također, kontinuirano publici pruža objašnjenja procesa i značenja vježbi, što se nastavilo i kroz moderiranu diskusiju. Pigé obrazlaže čime se vodi u svom radu pri razvijanju materijala za predstave, metodama koje je primjenio i u ovom lab-u, a to je kretanje od pokreta i prostora, od samih izvođača i njihove umjetničke osobnosti, iz samodostatnosti, od čega se razvija prvo forma, a postepeno imaginacija. Kreće se od akcije, uz dovoljno otvoreno, ali i dovoljno usmjereno pitanje, uz određene postavke, kontekst, koji mogu usmjeravati izvedbeni materijal. Proces prema specifičnom i detaljnom je dugotrajan i potrebni su povjerenje i predanost izvođača/-ica da bi se od niza gotovo proizvoljnih akcija bez konkretnog smisla u konačnici dobila cjelina u koju možemo jasnije upisati značenja, projicirati maštu. Pritom naglašava kako „radi s ljudima, a ne s idejama“.

Fokus je, dakle, na cijelo tijelo i izvođače pri oblikovanju trenutaka, a taj proces od tjelesnog do idejnog, grupa je tek načela u ova dva dana. Kako bi im donekle ipak predočio i taj finalni dio procesa kojim se utjelovljuje esencija akcije, voditelj je koristio određene prečice, ali u uvjetima rada s kompanijom, s puno više vremena i kontinuiranom grupom izvođača koji su već radili na taj način zajedno, te nobih koji unose svježe perspektive. Za tipove treninga kao što je ovaj lab, Pigé je podijelio s publikom i svoj najveći izazov, a to je da uspije omogućiti sudionicima da se zaista igraju, da izvode s radošću i uronjenošću u trenutak, ali i da se slobodno izraze, da se izlože, za što je potrebno stvoriti siguran prostor. Na taj način, kaže, želi potaknuti ljude da ne izvršavaju samo njegove zadatke, nego da se također usude mimoići pravila, prevariti uputu, igrati se informacijom, jer i to je bitan doprinos koji može preusmjeriti proces. Na to se nadovezala Marciano, poetičnim vraćanjem na sam naziv umjetničkog projekta, ističući želju da se postigne kazališna igra na način kao da izvođači imaju svo vrijeme svijeta, odnosno kao da se vrijeme zaustavlja. Bez grčevitog diktata cilja i rezultata, umjetnički proces može disati i doći neometano do specifične fizikalnosti. Sudionici lab-a su u razgovoru potvrdili da im je radionica donijela donekle poznata, ali u drukčijem kontekstu potpuno nova iskustva i alate, te da im je odgovarala takva strukturirana sloboda, a publika je uživala u kratkoj prezentaciji kojom su prikazali impresivnu grupnu energiju, s obzirom na kratkoću trajanja lab-a, ali i u otkrivanju mehanizama kojima se razvija izvedbeni materijal.

U labu su sudjelovali lokalni i nacionalni umjetnici: Andrea Crnković, Filip Povrženić, Jura Ruža, Kristina Paunovski, Ivana Peranić, Martina Hrlić Rogić, Martina Terzić; te europski umjetnici koji su u Rijeci kao dio rezidencije Dancing Together Again!: Iakob Gogotishvili, Nino Khositashvili (Xosilita), Aleksandra Konieczna, Nyko Piscopo, Giulia Roversi, Claudia Verdat, Justyna Irena Warells, Kamil Wawrzuta.

Autor fotografija: Dražen Šokčević