Plesna Kritika; izvedba Dodir na festivalu Periskop

Pojačanje na riječkoj plesnoj sceni

Piše: Nika Krajnović

Drugi dan festivala Periskop, nakon premijerne baletne izvedbe Shakespeareova Macbetha u Hrvatskom narodnom kazlištu Ivana pl. Zajca, donio je čak četiri plesna nastupa i to na još jednoj tipičnoj riječkoj plesnoj lokaciji – u galeriji Kortil. Riječ je o kraćim predstavljanjima prvih autorskih radova (Novi horizonti) te o izvedbama lokalnih plesnih autora.

Prve su zaplesale mlade djevojke pod koreografskim vodstvom Vanese Kučić u izvedbi dopadljiva naslova Funkey – Fun Is the Key, koja inspiraciju za stvaranje pokreta crpe iz promišljanja koncentracije i uloge koju u njezinu pospješivanju imaju zabava i učenje putem igre. Izvođačice usprkos svojoj mladosti pokazuju dojmljive plesne vještine, a kao skupina djeluju povezano i usklađeno. Njihovi pokreti, kao i aktualna glazba i šareni kostimi, stvaraju mladenačku i simpatičnu, energičnu izvedbu, kojoj ne nedostaje ni domišljatih koreografskih poteza ni uspješna ritmiziranja i komponiranja tijeka izvedbe. Osim što primjenjuju tenisice kao rekvizit te grupiranja i preuzimanje pokreta jedne od drugih u kanonu u stvaranju plesne strukture, koriste se i glasom. On zbog svoje strogosti i autoritativnosti, a i zbog plesnog odgovora djevojaka na taj imperativni impuls, djeluje kao kritika uobičajenih pedagoških mjera trenutačnog školskog sustava koji umjesto povezivanja, asocijacija i igre češće primjenjuje metode usmenog prijenosa znanja, mehanizme nagrađivanja i kažnjavanja, apsolutne ocjenjivačke skale i memoriranja činjenica. Funkey nam dakle govori kako je u zabavi ključ, što je uspješno dočarano razigranim plesom.

Nešto sasvim drukčije doživjeli smo u izvedbi Mije Kevo indikativna naslova Prima Materia. Polazeći od tijela kao primarne materije kojom stvaramo pokret, ali i život, Kevo istražuje kako tijelo postaje sredstvom i alatom spoznavanja i rasvjetljavanja nesvjesnoga u čovjeku. Svoje prvo autorsko djelo započinje meditativnim kružnim hodanjem opisujući oblik spirale, jakog simboličnog značenja, a pozornost zadržava do gotovo samog kraja svježim pristupom nekim ustaljenim pokretima iz plesne abecede. Tijekom cijele izvedbe djeluje, uz jasnu poruku, sasvim introvertno i usmjerena sebi samoj, ni u kojem trenutku ne usmjeravajući pogled prema publici, a tijelo pokreće kao da je u tenziji (ili suradnji) između vlastitih, unutarnjih sila i vanjskih koje ga vode neovisno o njegovoj volji. Tako ima momente u kojima razvija spirale i krugove, odnose s površinom zida i poda, asocijacije na primarne elemente, stvarajući koreografiju koja je uvjerljiva i osobna. Skromne tehničke mogućnosti prostora s obzirom na rasvjetu iskoristila je efektno, sa samo jednim osvijetljenim krugom na zidu. Naime, krug i spirala simbolički se pojavljuju u brojnim duhovnim i religijskim praksama, krug predstavljaja puninu, kompletnost, božansko i vječnost, cilj i savršenstvo, a spirala rast i razvoj, plodnost, prirodne cikluse i životnu energiju.

Glazba je prikladna i obogaćuje koreografiju, a atmosfera se mijenja iz kontemplativne u nešto dramatičniju kada zvučna pozadina prijeđe u govor iz filma Sveta planina Alejandra Jodorowskoga, čije riječi izgovorene na nepravilnom engleskom razabiremo samo djelomično. To je ujedno prijelaz s plesnih dionica u dio u kojem izvođačica slaže kamenje u spiralu te naposljetku liježe pored svog land art uratka pokrivajući se maramom u kojoj su kamenčići stajali. Takav malo nezgrapan, doslovan kraj razvodnjuje težinu dotadašnje izvedbe, no ne izlazi iz iskrenosti i dosljednosti konceptu. Sveukupno izvedba upućuje na razrađenu ideju i uvježban materijal, iz čega se ta mlada autorica potencijalno može još snažnije razviti.

Uslijedile su nešto iskusnije, barem po broju izvedaba, lokalne plesačice Antonia Bašković i Martina Hrlić Rogić. Njihov duet Complicated Minds, iako bez razrađenijeg koncepta i s nešto manje težine, obiluje kvalitetnom plesnom tehnikom i usklađenošću izvođačica. Ideja o životnoj prekretnici i nedaćama izazvanim saznanjem o trudnoći i problemima s fakultetom predoslovno su prikazane pokretom i rekvizitima (test za trudnoću i studentski indeks) zbog čega izvedba djeluje naivno i nalikuje estetici kakve dječje predstave, iako se u dječje pak tematski ne uklapa. Pitanje o tome kako se stvari otežavaju kada u teškim situacijama mozgamo previše načeto je, ali nije elaborirano te cijela koreografija prikazuje samo trenutak panike i straha te eventualno, pri kraju, pomirenja s okolnostima. Uz povremene elemente mime i naglašenu gestikulaciju, koreografski najzanimljiviji momenti su kada unisonim pokretima izvođačice grade kontrast, tako da svaka od njih isti pokret izvodi suprotno ili ga drukčije nadograđuje. Usprkos površnom pristupu, užitak je gledati ritmički preciznu izvedbu te zbog jednostavnih jednakih kostima i scenografije s dvama stolovima nadasve simetričnu, a gledatelj svakako može cijeniti iskrenost i trud autorica.

Kanali nadosjetilne komunikacije

Posljednja izvedba, kompleksniji i slojevit rad lokalne autorice Ivane Peranić dio je ciklusa izvedaba u sklopu participativnog projekta Susreti u Kortilu. To je drugi susret koji okuplja slijepe i slabovidne osobe na kojemu je autorica surađivala sa slijepim izvođačem Tomislavom Lilićem. Plesni susret naslova Dodir temelji se na mogućnostima koje pruža komuniciranje dodirom i načinima kojima taktilni doživljaji generiraju pokret u tijelu. Publika je u početku izvedbe smještena naokolo uza sam zid galerije, dok ju izvođači dočekuju u sredini prostora. Svjetlost je prigušena. Glazba koju izvodi Enver Krivac na havajskoj gitari (lap steel), čiji zvuk elektronički dorađuje, produbljuje prostor stvarajući dodatnu platformu na kojoj se tijelo lišeno vođenja čvrste koreografske strukture oslobađa svake unaprijed utvrđene namjere i formira ogoljene pokrete, sasvim drukčije prirode. Temeljni je impuls, osim glazbe, upravo onaj koji se događa između dvaju tijela u duetu, od kojih jedno nema mogućnost vizualnog osjeta te se međusobna komunikacija seli u sferu dodira. Taj neuobičajeni duet na trenutke čak podsjeća na tango, da bi se u sljedećem usmjerio na sasvim druge asocijacije – borbe, boli, ali i istraživanja novih mogućnosti koje se otvaraju sa svakim ograničenjem, propitujući granice tjelesnih mogućnosti, povjerenje i komunikaciju. Ivana Peranić i Tomislav Lilić jedno drugomu djeluju kao putokaz, referencija, temelj za sljedeći pokret, a uz primjerenu glazbenu pratnju stvaraju začudne ritmičke momente, s intrigantnim stankama, skokovima i ubrzavanjima, koji progovaraju o odnosu osjeta vida i dodira pokretima koji nalikuju na spoj plesa i borbe, odnosno prepuštanja. Plešući, njih se dvoje razilaze i pronalaze, traže zajednički put i nove smjerove, artikuliraju potrebu za kretanjem u složenije pokrete, slijede se i jedno drugo dopunjuju, stvaraju drukčije komunikacijske kanale, a sve je to izgrađeno na međusobnom povjerenju koje generira razmjenu i međusobno učenje. Takva čvrsta veza kao da se može naposljetku čak odmaknuti od sfere dodira i djelovati na nekoj nadosjetilnoj razini. Sve se to vidi u pokretima koji su lišeni ispunjavanja estetske forme i polaze od primarnog poticaja kretanja. Izvedba postavlja i pitanja općenito o osjetu bez vida, mogućnostima koje takvo stanje pruža, važnosti plešućeg tijela, problemu autonomije i bespomoćnosti, u svijetu koji je toliko temeljen na vizualnome, a možda baš zato na neki način atrofiran.

Ivana Peranić, Dodir

Takva i slična pitanja, primjerice kako je to biti gledan, a ne moći vidjeti, ne ostaju u zraku jer nas u sljedećoj fazi izvedbe Peranić poziva na sudjelovanje. Poziva publiku da pronađe najudobnije mjesto na platnu koje su prethodno plesom njih dvoje ispisali te da se na neki način i sama upusti u cijeli proces. Peranić nas uvodi poticajnim riječima opuštanja, umnih vizualizacija i osvješćivanja tijela i glazbe, da bi se u jednom trenutku svatko od nas našao sam u osjetilnoj mreži, dopuštajući tijelu da u njoj pliva po svojoj volji. Potom slijedi poziv da nađemo partnera i zajedno krenemo u komunikaciju pokretom i dodirom i istraživanje prostora, ne bismo li iskusili upravo to što smo malo prije gledali. Osobno se nisam uspjela sasvim prepustiti (što mi je znak koliko se općenito mogu opustiti i prepustiti u neočekivanim situacijama) te sam za partnera izabrala prijatelja pored sebe, a ne stranca, ne dopuštajući si posve izlazak iz zone komfora. U nekoliko navrata dogodilo mi se da sam stvarno vidjela ne gledajući, usmjeravajući sebe i drugoga na temelju pokreta i veza koje nastaju između dvaju ljudskih bića onkraj osjetila, stvarajući novu vrstu kontakta, prodirući u sebe i (kroz) drugoga. Nakon što su se iscrpile mogućnosti zadatka, publika se spontano vraća u svakodnevno (no s unutarnjim pomakom) te biva pozvana još jednom sudjelovati, ovaj put na automatsko pisanje. Iako ne vjerujem da je moguće posve automatski i slobodno ispisivati asocijacije, takav je kraj djelovao oslobađajuće, jer se moglo ispisati bilo što, a čitanje naglas bila je samo dobrovoljna opcija. Izvedba završava razgovorom, autori su spremno odgovarali na razna pitanja i razjašnjavali nejasnoće, što cijenim kao njihovo potpuno ogoljenje i izlaganje, a u meni je probudilo osjećaj zahvalnosti za proživljeno, za novo osjetilno i nadosjetilno iskustvo koje mijenja iz temelja način na koji doživljavamo svijet i tijelo.

Koliko god je katkad frenetično gledati nekoliko izvedaba u nizu, jer se misli i emocije konfuzno sudaraju, naposljetku je dojam bio zaokružen – u jednoj večeri doživjeti sasvim različite teme, razne tehnike i pristupe koje sve povezuju ples i pokret, vidjeti prve radove mladih autora riječke scene, rezultiralo je ispunjavajućim, ponajprije festivalskim osjećajem.

Funkey – Fun Is the Key. Koreografija: Vanesa Kučić. Asistencija koreografkinji: Anika Cetina i Renata Mavrić. Izvedba: Ines Starčević, Demi Janko, Valentina Ostrugnjaj, Iva Štimac, Lana Dželalija, Annet Mohorić, Gabrijela Žuljević, Kristijan Kardum, Martina Raspor, Martina Frančula, Anika Cetina, Renata Mavrić, Vanesa Kučić.

Prima Materia. Autorica: Mia Kevo. Glazba: Nataša Pavlov i Renato Vidaković. Tekst iz filma Sveta planina: Alejandro Jodorowsky.

Complicated Minds. Koncept, koreografija, izvedba: Antonia Bašković, Martina Hrlić Rogić. Glazba: Darko Terlević.

Dodir. Autorica i koreografkinja: Ivana Peranić. Izvedba: Tomislav Lilić i Ivana Peranić. Glazba: Enver Krivac.

Fotografije: Renato Bujić

Izvorni tekst pročitajte na: https://plesnakritika.wordpress.com/2017/11/03/pojacanje-na-rijeckoj-plesnoj-sceni/