Osvrt: Pobuna Sold Out/Ljubavnice

25.1.2024.

Uz predstavu “Pobuna Sold Out/Ljubavnice” u režiji Senke Bulić i izvedbi Beti Lučić: Paranoidna šivaća mašina

Piše: Kim Cuculić

Predstava Ljubavnice nije klasična dramatizacija romana (prijevod potpisuje Hana Stojić), već se Senka Bulić usredotočila na lik Brigitte, o kojoj govori u trećem licu.

U sklopu četvrtog izdanja festivala TranziT, europskog festivala suvremenih kazališnih praksi, gostovala je predstava Pobuna Sold Out/Ljubavnice Kazališta Hotel Bulić. Ova monodrama u režiji Senke Bulić dio je triptiha Pobuna Sold Out, a nastala je prema romanu Ljubavnice Elfriede Jelinek iz 1975. godine. U njemu Jelinek opisuje nemogućnost žena da ostvare sreću i potpunost u društvu u kojem dominiraju novac i tradicionalne uloge muškaraca i žena. Njezine junakinje Brigitte i Paula sreću traže u ljubavnim vezama, dok se snovi o budućnosti pretvaraju u monotoni život s mužem i djecom. Brigitte se može odrediti još samo kroz svoj odnos s Heinzom i tako postaje tek njegov privjesak, dok Paula naivno vjeruje da je s Erichom pronašla pravu ljubav, a zapravo je uništena vjerom u iluziju ljubavi. Autorica koristi i parodira konvencije ljubavnog romana i kritički se osvrće na mit o romantičnoj ljubavi.

Zahtjevna monodramska forma

Predstava Ljubavnice nije klasična dramatizacija romana (prijevod potpisuje Hana Stojić), već se Senka Bulić usredotočila na lik Brigitte, o kojoj govori u trećem licu. Ta je žena tvornička radnica u Alpama, čija je jedina želja da pronađe muškarca. Taj ženski lik Bulić promatra kroz prizmu žrtve patrijarhalne kulture koja mora odigrati sve uloge koje društvo i obitelj od nje očekuju. Uloge su to radnice, majke, ljubavnice, buduće supruge, kućanice… Jelinek se u svojem romanu bavi svojevrsnim dijalogom između braka, kapitalizma i seksa, dok predstava uspostavlja kritički odnos prema nametnutim modelima braka, ljubavi i seksualnosti.

Parodiranjem ljubavnog romana Elfriede Jelinek dekonstruira brojne mitove vezane uz poziciju žene u svijetu vladajućih muških principa. Jelinek je svoju junakinju, znakovito, smjestila upravo u tvornicu za izradu grudnjaka i korizeta, čiji su proizvodi namijenjeni ljepoti i zadovoljstvu ženskih klijenata i muškom pogledu. Tvorničku radnicu Brigitte redateljica Senka Bulić i scenograf Tomislav Ćurković smjestili su u prozirni, skučeni, klaustrofobični kubus od pleksiglasa, s malim stolom i šivaćim strojem (asocijacija može biti i Leoneova “paranoidna šivaća mašina” iz Krležine Gospode Glembajevih za kojim sjedi u naglašeno erotiziranoj pozi – u uskom plavom tvorničkom haljetku, rastavljenih nogu, obučena u crvene cipele s visokim potpeticama.

U zahtjevnoj monodramskoj formi glumica Beti Lučić izvgovara gomilu teksta, istodobno “proizvodeći” iz svojeg šivaćeg stroja beskonačnu ružičastu vrpcu. Njezin govor o Brigitte pritom je brz, rafalan, automatiziran, istodobno hladan i bijesan, pun gorčine, samoironije, ali i pobune prema položaju žene u kontekstu patrijarhalnog društva i kapitalizma koji ju tretira isključivo kao tijelo, kao objekt, kroz nametnute standarde izgleda i ljepote.

Virtuozna Lučić

Dok je dio predstave glumica odjevena u zategnutu uniformu, u jednom trenutku kostimograf Oliver Jularić doslovno ju je razodjenuo do bijelog korzeta, naglašavajući ideju predstave. Monolog koji virtuozno izgovara Beti Lučić nije jednoličan, već pun različitih tonaliteta i registara, a izmjene se događaju i u scenografiji različitim oblikovanjem svjetla Tomislava Maglečića. U početku je to bijela, gotovo neonska rasvjeta, u evokacijama Brigitteinog muškarca Heinza ona poprima crvenu boju popraćenu scenskim dimom, dok se Brigitte uljepšava pod prigušenim plavim svjetlom. U jednom trenutku, kao objekt poželjan muškarcima, glumica navlači umetak za kosu, maže lice maskom za lice koja kasnije postaje poput ljušteće kože, na stolu su šminka i ogledalo… Maska oblikovana u krik pobunjene žene.

Preuzeto s: Novi List

Pobuna sold out/Ljubavnice na festivalu TranziT: ženska sudbina između klase i patrijarhata

Piše: Nika Krajnović

Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA je u sklopu festivala TranziT u Rijeku doveo i predstavu Pobuna Sold Out Kazališta Hotel Bulić, u režiji renomirane Senke Bulić i u izvedbi Beti Lučić. Ove dvije suradnice (i prijateljice) zajedno su krenule raditi na ovoj ideji za vrijeme panedemije koronavirusa, saznali smo tijekom razgovora s publikom nakon izvedbe, iz osovne zanimacije, želje i impulsa da stvore predstavu prema tekstu romana Ljubavnice austrijske književnice i nobelovke Elfriede Jelinek.

Kontroverzna književnica poznata je po radikalnom prozivanju opresije u suvremenom društvu, beskompromisnim opisima nasilja nad ženama i jasnom, politički nabijenom kritikom nametnutih rodnih uloga, ne libeći se dotaknuti ni suučesništvo žena u vlastitoj viktimizaciji. Poput romana iz 1975. na temelju kojega je nastala, ova monodrama također bez milosti i uljepšavanja raskrinkava duboku opscenost i nejednake odnose moći u patrijarhalnoj sredini i kapitalističkom sustavu, težinom i pesimizmom koji izazivaju zgražanje i nevjericu. Junakinja u središtu radnje je Brigitte, smještena u skučenoj kutiji od pleksiglasa, prikovana za šivaću mašinu tvorničke trake na kojoj šije (ironično) grudnjake i korzete. Semiotika scenografije prilično zorno preslikava sliku žene zatočene u zadani društveni i psihički okvir, bez vidljivog izlaza.

Prošlog je tjedna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku riječka publika mogla uživati u ovoj interpretaciji Brigitte i Jelinekina romana, ali prije izvedbe su oni posebno zainteresirani mogli sudjelovati i u radionici za publiku koju je vodila Senka Bulić. Na radionici je nas nekoliko okupljenih žena zajedno prolazilo kroz tekst iz Ljubavnica, odnosno dugi kontinuirani Brigittein monolog, potom sa zadatkom da prvu rečenicu – “Jednoga je dana Brigitte odlučila da želi biti samo žena…” – izrazimo damski, ljutito i energično. Moram priznati da sam kao feministkinja imala problema u ovom prvom susretu s tekstom, pogotovo s tom i takvom rečenicom u kojoj je žena prikazana kako svjesno (“odlučila”) bira svoju podređenost (“samo žena”), a već naviknta gledati osnažujuće prikaze žena koje se podupiru štetnim konvencijama, kao pozitivan primjer borbe za ženska prava. Kroz tu, možda milenijalsku viziju, tekst mi se učinio zastarjelim, čak i štetnim. Odavno znamo da smo potlačene, odavno smo ljute, trebaju nam novi pristupi. Unatoč saznanju da čitamo parodiju ljubavnog romana, britku društvenu kritiku jedne vrlo angažirane i lijevo-orijentirane autorice, jednostavno nisam mogla prihvatiti Brigitteino odustajanje od same sebe, shvativši to kao prebacivanje odgovornosti na pojedinca. No, poanta Ljubavnica je upravo suprotna – Elfriede Jelinek na tragu marksističkog i socijalnog feminizma vidi uzrok ženske opresije kao posljedicu složenih političkih, društvenih i ekonomskih struktura i njihove interakcije, umjesto u pojedinačnim osobama, u čemu se kriju njena subverzivna moć i radikalnost. Lakše (ili naivnije?) je očekivati od potlačenih da si sami utabaju put iz svoje potlačenosti, da budu osvješteni bez da ih netko osvijesti, a Jelinek i par Bulić-Lučić uhvatile su se upravo problema internalizacije patrijarhalnih vrijednosti i bezizlaznosti iz klasne predodređenosti. Iako je u meni i dalje ambivalentan osjećaj, teza koju je autorica postavila je, nažalost, točna (kao i ’75., tako i danas). Upravo da bi ju podcrtala, Bulić je svoju Brigitte ostavila u prozirnom kavezu do samog kraja jednosatne predstave. Kutija je metafora rodne i klasne uloge koju ženski lik smatra svojom “sudbinom”, ali Bulić ističe da također simbolizira ‘galerijski primjerak’ takve, intrinzično i konkretno obespravljenje, žene.

Izvedba je, u skladu sa sadržajem i stilom književnice, brutalna, surova i intenzivna. Beti Lučić je suvereno ispunila vrlo zahtjevan glumački zadatak. Od početka do kraja vlada scenom uz gotovo nepromijenjene postavke i bez dodatnih elemenata (izmjenjuju se, da dodaju dramski efekt, jedino osvjetljenje i dim). Izgovara originalni tekst iz romana uglavnom brzo, u kontinuitetu, gotovo bez interpunkcije, gusto, naizgled bez udisaja, dok kroz iglu mašine provlači sizifovski beskonačnu vrpcu. Monolog bijesno izlazi iz nje kao bujica riječi, ali kroz zube, robotski poput zvuka šivanja, pršteći od zatomljenje ljutnje već od samog početka. Obučena je u radni kostim, koji je ujedno i vrlo kratka haljinica, raširenih nogu u crvenim štiklama. Saznajemo da je mlada žena koja je zvog društvenog statusa primorana raditi u tvornici, da silno želi bolju budućnost i da se ta budućnost zove Hans. Hans je kao ulaznica u bolji život jer dolazi iz više (i dalje radničke) klasem kao elektroinstalatera ga očekuje prosperitetna karijera, pa Brigitte kreće u misiju zavođenja Hansa i “uvjeravanja u ljubav”. No, njihov odnos nema veze s ljubavlju (ipak se radi o anti-ljubavnom romanu), već je hladno transakcijski. Brigitte ne gaji iluzije o romansi i osjećanjima (“Ljubav prolazi, život ostaje.”) Za financijsku sigurnost, ona zauzvrat nudi svoje tijelo (seks i rađanje djece), ali i rad vezan uz kućanstvo. Za nju, opcije su izrabljivanje u tvornici, od čega želi pbjeći, ili izrabljivanje u vezi i braku, u čemu očito vidi manje zlo. Treće ili desete opcije u njenim očima jednostavno nema. U tom odnosu zapravo ni jedna strana nije sretna, a u njemu ostaje isključivo da zdaovolji svoje potrebe (Hans za tjelesnim užitkom, Brigitte da postane “netko i nešto”). On od odgovornosti koju nose brak i djeca bježi, a ona u trudnoći vidi konačnu pobjedu u ovoj izopačenoj borbi spolova. Da nije tako crna, ovakva dinamika između likova bi bila zaista komična. No, žestina je izgurala površni humor i stvorila satiričnu dekonstrukciju mita o romantičnoj ljubavi, kao i kritiku društveno nametnutih rodnih modela odnosa. Iako je radnja smještena u ruralnoj Austiji, u idiličnom alpskom krajoliku, fenomen ‘dobre udaje’ djeluje univerzalno. Pritom su sumornost i težina prikazane dehumanizacije i komodifikacije tijela stvorile atmosferu kakve pokvarene, horor bajke. Pogotovo su potresni opisi seksualnog čina u kojemu Brigitte stoički trpi, ali i odnosi s ostalim likovima koji su isključivo natjecateljski – Hansova obitelj u njoj ne vidi dostojnu snahu, a sve ostale žene su Brigitte potencijalna prijetanja i konkurencija. Tome pridodaje Brigitteino pripovijedanje u tećem licu, što nas brehtovski odmiče od subjektivnosti, ali i potencira otuđenost. Brigitte zapravo, gledajući na sebe kroz nametnute vrijednosti ženskosti i uspoređujući se s Hansom, samu sebe konstantno omalovažava. Pritom živi (preživljava) u raskolu između vanjskog preuzimanja od nje očekivanih uloga (žene, ljubavnice, radnice, majke) i unutarnjeg, intimnog i iskrenog života, koji samo na momente izlazi na površinu – priznaje da mrzi Hansa, da joj se gadi, kao što joj se gade i djeca. Iako sa sebe postupno skida odjeću, ne ogolkava se do te mjere da možemo saznati tko je zapravo Brigitte. U njoj je autentična jedino vidljiva goreća žudnja za bijegom, a nas cijeli taj intenzitet usisava i drži napetima svih sat vremena izvedbe.

Jelinek, a i njoj vjerna Bulić, namjerno ne koriste potpuno razrađeni lik žene da bi problematizirale žensku sudbinu u bezizlaznosti između kapitala i patrijarhata, već nerealni, tipski, vrlo plošni lik koji svojom grotesknošću provocira jake reakcije. Takav ekstremni stereotip poslužio je kao pojačani, šokirajući, efektni glas koji ukazuje na apsurd i opasnost društvenih klišeja i struktura moći, kao skica za vrlo realni horor ženske realnosti. Takva ‘negativna estetika’ nužna je da bi prokazala negativnost ženske ekonomske ovisnosti o muškarcu. U seciranju kako klasa utječe na poziciju žene u društvu, ali i na sliku koju stvara o samoj sebi i svojim mogućnostima, nije izostala kritika uloge koju žene odigravaju u vlastitoj potlačenosti. Društveno konstruirane rodne uloge ne mogu se ni destabilizirati ukoliko se i to suučesništvo ne osvijesti. Iako je pobuna iszostala, predstava se itekeko može iščitati kao politički manifest, što je više puta naglasila i sama režiserka. Svakako znamo da ne želimo biti Brigitte.

Preuzeto s: ArtKvart